KAKO OSTAJEMO BEZ PRAVA NA ODBRANU


Provokativan naslov koji se odnosi na samo jedan od mnogih promašaja u poslednjem Zakoniku o krivičnom postupku, koji je po meni jedan od trenutno nerešivih problema odbrane u krivičnim postupcima.

Pokušaću da objasnim jednu krivično pravnu situaciju sa kojom se sve češće srećem zahvaljujući primeni odredaba Zakonika o krivičnom postupku koje se odnose na sporazum o priznanju krivičnog dela i odredaba koje se odnose na upoznavanje sa sadržinom spisa čitanjem istih, bez mogućnosti da se davaoci tih iskaza ispitaju ili saslušaju na glavnom pretresu,kako bi se njihovi iskazi proverili.

U praksi to izgleda ovako:
Jedan saokrivljeni zaključuje Sporazum o priznanju kriv. dela, gde tereti drugog saokrivljenog.
 Drugi saokrivljeni po odredbama ZKP ima pravo da prikuplja i predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i da ispituje svedoke, odnosno postavlja pitanja saokrivljenima.
 Međutim, kako je u odnosu na prvog saokrivljenog krivični postupak završen, pravnosnažno okončan, Sud se drži odredbe čl. 406. st. 1. t. 5. ZKP, gde iskaz iz ovog, sada okončanog predmeta u odnosu na okrivljenog koji je zaključio Sporazum, Sud čita na glavnom pretresu koji se vodi protiv drugog saokrivljenog. 
I sada dolazimo do ključnog pitanja koje se odnosi na pravo na odbranu i prava koja proističu iz ovoga prava.
Vrhovni kasacioni sud je na stanovištu da jedna osoba ne može imati i svojstvo svedoka i svojstvo okrivljenog, pa samim tim odbrana nema mogućnost da nakon što je postupak okončan, ispita u svojstvu svedoka saokrivljenog koji je zaključio Sporazum , ali nema mogućnost ni da ga ispita kao saokrivljenog, pošto je postupak u odnosu na njega okončan.

Kao što je poznato, odbrani jednog okrivljenog se u istrazi ne dozvoljava da prisustvuje saslušanju drugog saokrivljenog, tako da ni u ovoj fazi postupka ne postoji mogućnost da se utiče na iskaz saokrivljenog kroz proveru istog.

 Pravna praznina, namerna ili ne namerna, dovodi odbranu u neravnopravan položaj, a Sudu dozvoljava da „linijom manjeg otpora“ dođe do odluke koju će potvrditi neki viši sud.

Ovakva odredba omogućuje tužilaštvima da vrlo lako nakon priznanja jednog saokrivljenog dođu i do osuđujuće presude u odnosu na saokrivljene, i ako bi Sporazum, kao neka vrsta ugovora između tužilaštva i okrivljenog morao da se odnosi isključivo na ove dve strane, a ne i na treću.

Međutim, Sud prihvata da se u kriv. postupku protiv okrivljenog koji ne želi Sporazum, koristi kako iskaz iz istrage, tako i presuda na osnovu sporazuma o priznanju kriv. dela, a odbrana može samo da posmatra kako pored nje „prolaze vozovi“, bez mogućnosti bilo kakvog uticaja na odluku Suda.

Sudovima je omogućeno da skraćenim putem dođu do „zakonite odluke“ u krivičnom postupku, ne uzimajući u obzir odredbe koje se odnose na načelo neposrednosti izvođenja dokaza, načelo kontradiktornosti vođenja krivičnog postupka, a što vodi povredi prava na odbranu okrivljenog, koje se ogleda u povredi konkretnih odredbi predviđenih u čl. 15. st. 3. ZKP, čl. 68. st. 1. t. 9. ZKP i čl. 389. st. 1. t. 3. ZKP.

Ovakav stav je nejasan, obzirom da u praksi imamo veliki broj predmeta gde su saizvršioci maloletno i punoletno lice, gde se vode odvojeni postupci i često se jedan postupak pravnosnažno okonča, a u drugom postupku se saizvršilac pojavljuje kao svedok.

Ovakva zabrana da se kroz ispitivanje svedoka ili saslušanje saokrivljenog proveri njegov iskaz proizvodi neizrecive posledice po odbranu, a pre svega kroz donete osuđujuće presude, posebno što je svima jasno da se sporazum o priznanju krivičnog dela upravo i zaključuje da bi okrivljeni ishodovao povoljniju presudu, dok je saokrivljeni u drugom planu, praktično kažnjen što i on nije pristao na sporazum. 
 
Ovaj problem je uočen od strane komisije za praćenje primene i sprovođenja novog Zakonika o krivičnom postupku koja u svom izveštaju o radu za period od 04.11.2013. do 31.01.2014. godine sa zaključcima ukazuje da problem postoji, da preovlađuje mišljenje da jedno lice ne može imati dva svojstva u vezi istog krivično pravnog događaja, međutim povodom ovakve situacije su mišljenja među sudijama Apelacionog suda u Beogradu različita, što je komisija i konstatovala kao problem zakonske neusaglašenosti.
U svakom slučaju, vreme prolazi, ljudi bivaju osuđeni bez da su imali mogućnost da se brane i odbrane.

Pokušavajući da dođem do rešenja podneo sam i Zahtev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom kasacionom sudu, ali sam dobio rešenje kojim se zahtev odbacuje kao nedozvoljen, obzirom da ograničenje prava na odbranu ne spada u razloge zbog čega se može podneti zahtev za zaštitu zakonitosti.

U ovom zakonskom haosu u kome smo se našli, ovo je samo jedna crtica, ali koja ugrožava jedno od najvažnijih prava civilizovanog društva.
 Najviše me plaši što se ove odredbe miksaju i prepisuju iz zakonskih rešenja tzv. „demokratskog zapada“ koji proklamuje između ostalih i pravo na odbranu, a potom na perfidan način ovo pravo uskraćuju.

Autor: Advokat Boško Arsenijević, Novi Sad

2 komentara

Dodajte vaš
  1. 1
    Minteks

    Imam jedno pitanje, ukoliko je u odnosu na jednog saokrivljenog postupak okončan, sa okončanjem postupka formalno on više nije okrivljeni, zašto ne bi mogao da se sasluša kao običan svedok?

  2. 2
    advokat Radovanović Mirko

    Poštovani kolega Arsenijeviću,

    Celokupan Vaš tekst je istina, samo istina i ništa osim istine. NAŽALOST!!! No krivična materija je samo jedna glava troglave aždaje zvano pravo, koju pored krivične materije, čine i građanska materija i upravna materija. Ne znam koliko se bavie ovim drugim dvema materijama, ali za razliku od krivičnog prava, gde postoje koliko-toliko jasne i ne dvosmislene norme, u materiji građanskog i upravnog prava, norme su sastavljene tako da se mogu tumačiti, ne na dva naina, već na sto dva načina. Krivičnom materijom predviđena tzv. ultimativna, krajnja zaštita nekog dobra-prava i to onda kada upravna ili građanska materija ili ne mogu da zaštite ili nemaju svoje mehanizme zaštite. Upravo iz tog razloga, što krivična materija (pravo) pruža tu „konačnu“ zaštitu, to je i zastupljnija u medijima, od same građanske ili upravne. Ne treba smetnuti sa uma činjenicu da su sve tri grane prava krivična, građanska i upravna formirane upravo sa ciljem zaštite osnovnih ljudskih prava i načela i da sve tri grane prava trebaju podjednako da budu zastupljene u odbrani.
    Sve dok nam zakone pišu oni koji su prošli pored nekog pravnog fakulteta, a da pritom i ne znaju da je to zgrada pravnog fakulteta i sve dok 99% studenata pravnih fakulteta po završenom pravnom fakultetu su pravnički nepismeni, nama će biti ovako kako ste poštovani kolega zaključili na kraju svoga teksta.

Ostavite odgovor na advokat Radovanović Mirko Odustani od odgovora


CAPTCHA Image
Reload Image