Kada se advokat susretne sa razvodom braka, njegova dužnost prema Konvenciji o pravima deteta, kao i prema Porodičnom zakonu Republike Srbije iz 2005. godine, jeste da posavetuje klijenta da interes maloletne dece treba da bude u prvom planu. Ovoj temi će biti posvećen ovaj tekst.

Regulativa sadržana u Porodičnom zakonu propisuje obavezu suda da u okviru odluke o razvodu, obavezno reši i pitanje poveravanja maloletne dece, kao i pitanje izdržavanja te načina održavanja ličnih odnosa između deteta i roditelja sa kojim dete ne živi.

U praksi je vrlo čest slučaj da supružnici koji su namerni da se razvedu, pitanje deobe zajedničke imovine stavljaju u prvi plan, ne razumevajući pri tome da je to sasvim posebno pitanje koje prema organizaciji srpskog pravosuđa čak ni ne rešava porodični sud. Od ovoga postoji samo jedan izuzetak, odnosno porodično veće osnovnog suda će izvršiti i deobu zajedničke imovine, ali samo ako se radi o razvodu braka koji se sprovodi po zajedničkom predlogu supružnika i ukoliko je zaključen pismeni sporazum o deobi zajedničke imovine.

Elem, nakon što advokat klijentima objasni da je pitanje imovine odvojeno, vraćamo se na teren razvoda i u okviru istog, odluke suda o pitanjima vezanim za maloletnu decu. Kada je jedan od roditelja nezainteresovan da deca budu poverena njemu na dalju brigu, negu, čuvanje i vaspitavanje ili smatra da je drugi roditelj za to pogodniji, tada i za advokata i za sud zadatak je prilično lak.

Međutim, neretko se u praksi izražava stav oba roditelja da dete treba da bude povereno upravo njemu, u kom slučaju je zadatak bitno teži. Pitanje izdržavanja deteta i načina viđanja sa drugim roditeljem se u ovakvim slučajevima prepliću i partnerski konflikt se često prenosi na stav roditelja prema deci.

Iz svih navedenih razloga potrebno je pre svega stručno znanje o zakonskoj regulativi koja propisuje da sud u ovim situacijama koristi pomoć organa starateljstva, a radi pribavljanja stručnog mišljenja o roditeljskoj podobnosti. Takođe, potrebno je da advokat sa maksimalnim znanjem iz ove oblasti edukuje klijenta o najboljem interesu maloletnog deteta i to da dete pre stekne rutinu u novom načinu života, kao i da su roditelji pozvani da zadovolje dečije potrebe, a ne da decu koriste kao instrument rešavanja partnerskog konflikta.

Zanimljivo je napomenuti da zakonodavac još 2005. godine u Srbiji prepoznao potrebu za donošenjem naprednije i sveobuhvatnije regulative u ovoj oblasti, ali da ni nakon 10 godina primene Porodičnog zakona RS, društvo nije uspelo da isti zakon primeni na zadovoljavajući način. Svedoci smo porasta nasilja u porodici koje se između ostalog događa i zato što institucije ne preduzimaju radnje iz svojih zakonskih ovlašćenja u zakonskim rokovima te je porodica sve izloženija raznim oblicima nasilja koje se u okviru iste događa.

Kada je u pitanju poveravanje maloletne dece u okviru odluke o razvodu braka, sud će najčešće postupiti prema predlogu koji je sadržan u izveštaju stručnog tima organa starateljstva. Ova inercija naravno nije uvek najbolje rešenje. Međutim, roditeljima stoje na raspolaganju i druge institucije koje u svojim timovima imaju eksperte čije se mišljenje može dodatno zatražiti kako bi se odluka o poveravanju maloletnog deteta donela tako da ista bude u najboljem interesu dece.

Iz svega navedenog je jasno da se radi o postupku, odnosno situaciji kojoj je potrebno pristupiti krajnje ozbiljno. Uloga advokature u ovoj vrsti postupaka je izuzetno značajna. Stoga je vrlo bitno da advokat vlada ovom materijom u svakom njenom segmentu, kako bi mogao da zaštiti interes svoga klijenta, a da ni u jednom momentu ne izgubi iz vida obavezu da klijenta sve vreme vodi kroz postupak na takav način koji će biti u najboljem interesu maloletne dece.

Autor: Mirjana Milić Drvenica, advokat u Beogradu