NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE – početak računanja kamate


U svom radu, kao i u radu mnogih kolega, pa i sudova, shvatio sam da postoji nedoumica oko toga od kada dospeva obaveza naknade materijalne štete, tačnije, oko činjenice od kojeg dana počinje da teče zakonska zatezna kamata. Ono što je često bunilo kolege, sud i mene, je da li se zakonska zatezna kamata računa počev od dana nastanka štete ili počev od dana donošenja presude. U tom pogledu sam bio u prilici da vidim raznoliku sudsku praksu tako sam počeo sa malim istraživanjem i uz pomoć literature i softvera došao do konačnog zaključka, a to je da se zakonska zatezna kamata, zavisno od slučaja, može računati i počev od dana nastanka štete, i počev od dana donošenja presude. Naime, da bismo znali na koji način da opredelimo zakonsku zateznu kamatu tj. da bismo znali od kada se računa zakonska zatezna kamata, moramo prvo da utvrdimo da li se radi o novčanoj materijalnoj šteti ili se pak radi o nenovčanoj materijalnoj šteti.

Naknada novčane materijalne štete

Kao što i sam podnaslov kaže, ovde se radi o naknadi materijalne štete manifestovane u gubitku novca, a radi reparacije ili zamene nekog našeg uništenog dobra, odnosno radi uspostavljanja pređašnjeg stanja na način da smo za uspostavljanje tog pređašnjeg stanja isplatili izvesnu sumu novca. Dakle, exempli causa, neko lice nam svojom krivicom u saobraćajnoj nezgodi ošteti automobil. Mi ne želimo da čekamo da se osiguravajuće društvo izjasni, odnosno nadoknadi štetu s obzirom da nam je automobil hitno potreban radi obavljanja posla, te stoga sami odemo kod servisera, popravimo automobil i za to serviseru platimo cenu popravke prema izdatom računu. Dakle, trenutkom plaćanja serviseru za nas je nastala novčana materijalna šteta, te stoga od tog dana imamo pravo da potražujemo zakonsku zateznu kamatu u skladu sa članom 186 Zakona o obligacionim odnosima. Napred navedeno znači da u slučaju ako je oštećenik sam popravio stvar ili kupio drugu, odnosno o svom je trošku popravio pre nego što je sudska odluka donešena, šteta i dalje postoji samo što je izražena u novčanom obliku i sastoji se od izdatka koji je oštećenik imao za popravku ili nabavku nove stvari. Obaveza naknade štete je dospela u trenutku kad je oštećenik otklonio štetu i od tog trenutka počinju teći zatezna kamata. Posledica štete će se otkloniti isplatom novčane naknade u visini izdataka koji su bili potrebni da se šteta sanira, a zatezna kamata će predstavljati iznos naknade štete zbog nemogućnosti korišćenja novca od dana dospelosti štete do isplate.

Naknada nenovčane materijalne štete

Da bismo bolje objasnili značenje nenovčane materijalne štete, uzećemo isti primer kao i za novčanu materijalnu štetu. Naime, neko lice nam svojom krivicom u saobraćajnoj nezgodi ošteti automobil. S obzirom na činjenicu da nam automobil nije preko potreban, odnosno da ne moramo žuriti sa popravkom automobila, mi podnosimo zahtev osiguravajućem društvu koje pristaje da nam plati reparaciju automobile, ali u iznosu koji je manji od iznosa stvarne štete. Nezadovoljni odlukom osuguravajućeg društva, podnosimo tužbu i tužbenim zahtevom tražimo da sud obaveže tuženog da nam nadoknadi štetu. Dakle, u ovom konkretnom slučaju još uvek nije sproveden institut restitutio in integrum, tj. za nas šteta još uvek postoji i čekamo da su odredi visinu štete i obaveže tuženog da nam tu štetu nadoknadi, a kako bi mogli da izvršimo popravku automobila. Nakon provedenog postupka, sud će obavezati tuženog da nama kao tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete, a visinu štete će opredeliti u skladu sa članom 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, tj. prema cenama u vreme donošenja sudske odluke. U ovom konkretnom slučaju mi smo pretrpeli nenovčanu materijalnu štetu, te stoga imamo pravo da potražujemo zakonsku zateznu kamatu počev od dana presuđenja, a ne od dana kada nam je stvar oštećena ili uništena. Dosuđenjem naknade štete prema cenama u vreme donošenja sudske odluke uspostavlja se pređašnje stanje jer se dosuđenim iznosom oštećenik može obeštetiti tako da popravi oštećenu stvar ili kupi novu. Zbog toga se i ne može zahtevati zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete od dana kad je šteta nastala, kako je to predviđeno članom 186 Zakona o obligacionim odnosima, jer bi se u tom slučaju naknada vrednovala dva puta, jedanput cenom oštećene stvari u vreme donošenja sudske odluke i drugi put kamatom od dana nastanka štete.

Kao prilog gore napisanom želim da sve kolege upoznam sa Rešenjem Vrhovnog suda Srbije, Rev. 1838/2006 od 6.9.2006. godine, kao i sa Načelnim stavom sudova od 29.05.1987.godine.

Naime, Načelni stav od 29.05.1987.godine je da: “Zatezna kamata na naknadu nenovčane materijalne štete, dosuđenu u novcu prema cenama u vreme presuđenja, teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je visina naknade određena.

Ako je oštećeni sam otklonio štetu pre donošenja sudske odluke, zatezna kamata teče od dana kada je šteta otklonjena, odnosno kad su učinjeni troškovi radi otklanjanja štete.”

Sentenca Rešenja Vrhovnog suda Srbije, Rev. 1838/2006 od 6.9.2006. godine glasi:

Ako odgovorno lice do donošenja sudske odluke ne naknadi štetu nastalu na stvarima, oštećenjem ili propašću, sud visinu naknade štete određuje prema cenama u vreme donošenja sudske odluke.
Na takvu naknadu nenovčane materijalne štete, dosuđenu u novcu prema cenama u vreme presuđenja, zatezna kamata teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je visina naknade određena.
PRAKSA SUDOVA – Povreda odredaba Zakona o parničnom postupku

Želeo bih da se osvrnem i na postupanje sudova u postupcima radi naknade materijalne štete, sa naglaskom na nenovčanu materijalnu štetu. Naime, iako je malo verovatno, postoji mogućnost da tužilac u svojoj tužbi opredeli visinu tužbenog zahteva prema cenama na dan nastanka štete (npr. urađeno je veštačenje odmah nakon nastanka štete, a parnica traje već 4-5 godina, a tužilac kasnije nije hteo da uradi dopunsko veštačenje radi usklađivanja cena koje su sada sigurno veće zbog inflacije, skoka kursa evra i sl. od cena koje su važile u vreme oštećenja ili uništenja stvari) umesto prema cenama u vreme zaključenja glavne rasprave, pri tome tražeći da se zatezna kamata obračunava počev od dana oštećenja ili uništenja stvari, smatrajući da će na taj način sud da mu dosudi zakonsku zateznu kamatu počev od dana oštećenja ili uništenja stvari. U ovom konkretnom slučaju moram da ukažem, po mom shvatanju, na pogrešnu sudsku praksu. Ovo iz razloga što postoje samo dve mogućnosti koje sud može da primeni, a sud pak primenjuje treću, i po meni nezakonitu, soluciju.

Dakle, prva mogućnost bi bila da sud iako je dužan da pravilno primeni član 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, tj. da utvrdi visinu štete na dan donošenja presude, ipak to ne učini jer je vezan tužbenim zahtevom i ne može dosuditi više od onoga što je tužbom traženo, te stoga ako je tužilac opredelio u tužbi visinu tužbenog zahteva prema cenama koje su važile u vreme štete, sud će tužiocu i dosuditi naknadu štete prema opredeljenom iznosu ali sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, a ne počev od dana kada je stvar oštećena ili uništena. To što tužitelj nije zatražio revalorizaciju izvršene procene štete prema cenama u vreme presuđenja i s istom uskladio tužbeni zahtev, ne daju mu pravo da potražuje zateznu kamatu za razdoblje od izvršene procene do presuđenja. Ovakva mogućnost je po mom skromnom mišljenju nezakonita s obzirom da sud neprimenjivanjem člana 189 stav 2 ZOO-a pogrešno primenjuje materijalno pravo, odnosno ne primenjuje ga što je razlog za izjavljivanje i usvajanje žalbe. U konkretnom slučaju bi sud morao da odbije tužbeni zahtev i da u obrazloženju presude navede da budući da je na tužiocu bio teret dokazivanja visine tužbenog zahteva, u smislu odredbe člana 231 stav 2 ZPP-a, a da u tom smislu tužilac do zaključenja glavne rasprave nije pružio niti predložio relevantne dokaze na ovu okolnost (nije uradio dopunsko veštačenje na osnovu kojeg bi se utvrdila visina štete prema cenama na dan zaključenja glave rasprave), a što je bio dužan učiniti, postupajući sud je morao da odbije tužbeni zahtev. Dakle, u ovom slučaju bi sud morao da odbije tužbeni zahtev.

Druga mogućnost suda je, kao što je i malo pre navedeno, da sud odbije tužbeni zahtev s obzirom na pasivnost tužioca, odnosno na činjenicu da nije dokazao visinu tužbenog zahteva, a bez čijeg utvrđenja sud ne može da usvoji tužbeni zahtev. Dakle, ovo je jedina ispravna i moguća solucija koju sud treba da izabere prilikom donošenja presude.

Međutim, sud se u najčešćem broju slučajeva odlučuje za treću soluciju. Naime, član 7 stav 2 Zakon o parničnom postupku glasi: “Sud će da razmotri i utvrdi samo činjenice koje su stranke iznele i da izvede samo dokaze koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije propisano.” Suprotno ovom načelu, sud nakon proteka perioda od 6 meseci od dana veštačenja insistira da tužilac predloži da se odredi dopunsko veštačenje, ili pak to sam određuje, a sve da bi priliom presude mogao da primeni član 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima. Ovakvo ponašanje suda je nezakonito i nedozvoljeno jer sud postupa suprotno načelima parničnog postupka da bi zadovoljio materijalno pravo, što je opet naglašavam nezakonito jer je sud dužan da donese presudu u skladu sa tužbenim zahtevom tužioca i u skladu sa izvedenim dokazima, pa ako sud smatra da je pasivnošću tužioca nemoguće primeniti član 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, to tako sud i treba objasniti u obrazloženju presude, a ne nezakonito određivati dopunska veštačenja kako bi se visina štete utvrdila prema cenama na dan donošenja presude. Dakle, sud primenjujući istražno načelo umesto raspravnog čini bitne povrede odredaba parničnog postupka i svesno se svrstava na jednu stranu i na taj način povređuje ustavom zagrantovanu nepristrasnost, odnosno postaje pristrasan u korist tužioca, a sve zarad što bržeg i što efekasnijeg suđenja. Lično bih donekle i mogao da razumem ovakvo ponašanje suda ako prekoputa sebe imam pravno neuku stranku koja je na rošište došla bez punomoćnika. Šta više, i obaveza je suda da pomogne pravno neukoj strani, doduše ne baš na ovakav način. Međutim, ne mogu da razumem i da opravdavam ovakvo ponašanje suda kada parnične stranke imaju svoje punomoćnike – advokate. Napred navedeno znači da sud ne sme da krši zakon zbog nestručnosti ili pasivnosti jednog advokata već mora da ga dosledno primenjuje, pa makar do dovelo i do negativnog uspeha u sporu za tužioca, iako je evidentno da mu pripada pravo za naknadu štete ali čija visina nije dokazana.

Autor: advokat Milinko Mijatović

7 komentara

Dodajte vaš
  1. 1
    Milisav

    Da li se smatra pocetak potrazivanja novcane naknade tri godine od dana podnosenja zahteva poslodavcu preko tuzbe upravnom sudu i tuzbe osnovnom sudu ili se pocetak smatra tek podnosenjem tuzbe osnovnom sudu.
    Unapred hvala

  2. 2
    Milos

    Pozdrav i svako dobro,imao bih je pitanje za Vas !
    Tuzim se sa jednom firmom,dobio sam posle 5 godina presudu prvostepenu u moju korist !
    Ukratko,povreda na radu !
    Neznam da li imam pravo na kamatu od dana podnosenja tuzbe ili od dana presude ?! To pitanje mi je mnogo nejasno,hvala na odgovoru i svako dobro!!!

  3. 3
    Hare

    Postoji materijalna nenovcana steta. Jako je ruzno kada neko pokusa da ispadne znalac a to nije. Materijalna šteta ima novčani oblik kod napr. Krađe novca. Materijalna šteta ima nenovcani oblik kod napr. Kvara auta. Ova druga steta moze, ali i ne mora, da poprimi novčani oblik. Recimo, stetnik popravi kvar. Ovo je abeceda prava.

  4. 5
    Dijana

    Konkretno, ja samm mislilla da postupke za potraživanja neisplaćenih zarada, gde su pojedninci prijavljivali neke nenomalne cifre, a niko nije ispitivao tačnost iznetih dokza nego su presude donošene na osnovu ponnešenih dokaza samo jedne strane

  5. 6
    Dijana

    Ako sam dobro razumela, naši sudovi se ne upuštaju u proveru valjanosti podnetih dokaza, već samo postupaju prema istim?

    • 7
      Milinko

      Naši sudovi (recimo Osnovni sud u Novom Sadu) u konkretnom slučaju sami određuju izvođenje pojedinih dokaza (dopunsko veštačenje) iako to nijedna stranka u postupku nije tražila ili pak one iskusnije sudije na ročištu navode tužioca da on to uradi (da predloži izvođenje tog i tog dokaza), što je nezakonito (osim u određenim slučajevima kada su porodični odnosi u pitanju i kada se radi o interesu dece sud može da na osnovu istražnog načela odredi izvođenje pojedinih dokaza bez predloga parničnih stranaka).

Ostavite odgovor na Dijana Odustani od odgovora


CAPTCHA Image
Reload Image