IZGUBLjENI U PREVODU IZRUČENjE KURDA DžEVDETA AJAZA REPUBLICI TURSKOJ


Na katolički Božić 25.12.2017. godine, Republika Srbija izručila je Dževdeta Ajaza, turskog državljanina i kurdskog političkog aktivistu, Republici Turskoj radi izdržavanja zatvorske kazne u trajanju od 15 godina. Viši sud u Šapcu je, svojim rešenjem od 1.12.2017. godine, utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje. Ovo rešenje potvrđeno je rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu od 14.12.2017. godine. Drugostepeno rešenje je narednog dana dostavljeno provostepenom sudu, kada je ministarka pravde Republike Srbije, Nela Kuburović i potpisala je rešenje kojim se dozvoljava izručenje.

Kako pritvor u ekstradicionom postupku ne može trajati duže od godinu dana, krivično vanpretresno veće Višeg suda u Šapcu donelo je 30.11.2017. godine rešenje kojim se ukida pritvor Dževdetu Ajazu i nalaže njegovo puštanje na slobodu. Ovim rešenjem određena mu je mera zabrane napuštanja boravišta na teritoriji Banje Koviljače i privremeno oduzet pasoš. Međutim, istog dana, v. f. predsednika Višeg suda u Šapcu i predsednik krivičnog vanpretresnog veća je, svojim dopisom, naložio Prihvatilištu za strance u Padinskoj Skeli da ga primi na smeštaj, gde je i ostao do njegovog izručenja Republici Turskoj.

Zahtev za azil Dževdeta Ajaza odbačen je rešenjem Kancelarije za azil od 22.9.2017. godine jer je utvrđeno da je u Republiku Srbiju došao iz sigurne treće države u kojoj nije zatražio azil, niti je imao nameru da ga tamo zatraži. Rešenje Kancelarije za azil potvrđeno je rešenjem Komisije za azil od 22.11.2017. godine.
Komitet UN za borbu protiv torture je 11.12.2017. godine pozvao Republiku Srbiju da se uzdrži od izručenja Dževdeta Ajaza Republici Turskoj do okončanja postupka po njegovoj predstavci. Ministarka pravde Republike Srbije istakla je da se nije oglušila o ovu privremenu meru već da joj je odluka Komiteta UN za borbu protiv torture dostavljena tek nakon što je potpisala rešenje kojim se dozvoljava izručenje.

U ovom radu će biti reči o protivpravnom lišenju slobode Dževdeta Ajaza i njegovom smeštanju u Prihvatilište za strance u Padinskoj skeli (1.), kao i tome kako su srpski sudovi utvrdili da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje, a da nikada nije do kraja utvrđeno za koje krivično delo je on uopšte osuđen u Turskoj (2.). Postupanje Komisije i Kancelarije za azil, koje su se umesto osnovanosti zahteva za azil bavile sistemom azila u Crnoj Gori (3.), kao i tvrdnja ministarke pravde da se jednom doneto rešenje kojim se dozvoljava izručenje ne može izmeniti (4.), takođe su u fokusu autora ovog teksta.

 

1) DOKTOR DžEKIL I GOSPODIN HAJD U IZVEDBI VIŠEG SUDA U ŠAPCU

Nakon što je Republika Turska podnela molbu za izručenje osuđenog Dževdeta Ajaza, rešenjem sudije za prethodni postupak, određen mu je pritvor i on je lišen slobode 30.11.2016. godine, od kada mu se i računa vreme provedeno u pritvoru. Krivično vanpretresno veće Višeg suda u Šapcu mu je, poslednji put, produžilo pritvor rešenjem od 14.11.2017. godine, nalazeći da i dalje postoje razlozi za njegovo produženje.

Međutim, odredbom iz čl. 22 st. 2 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima propisano je da pritvor može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od godinu dana od dana pritvaranja lica čije izručenje se zahteva. Kako je, u konkretnom slučaju, zakonski maksimum trajanja pritvora u ekstradicionom postupku, isticao 30.11.2017. godine, viši javni tužilac u Šapcu je 23.11.2017. godine, podneo predlog da se prema osuđenom Dževdetu Ajazu ukine pritvor i odredi mera zabrane napuštanja boravišta. Odbrana osuđenog Dževdeta Ajaza se saglasila sa predlogom višeg javnog tužioca za zamenu najteže mere za obezbeđenje prisustva okrivljenog – pritvora, blažom merom, navodeći da osuđeni Dževdet Ajaz ima obezbeđen boravak u Centru za azil u Banji Koviljači. Odlučujući o predlogu višeg javnog tužioca, krivično vanpretresno veće Višeg suda u Šapcu, čiji je predsednik istovremeno bio i v. f. predsednika suda, je 30.11.2017. godine donelo rešenje kojim je ukinut pritvor prema osuđenom Dževdetu Ajazu i naloženo njegovo puštanje na slobodu. Istim rešenjem mu je određena mera zabrane napuštanja boravišta na teritoriji Banje Koviljače i privremeno oduzeta putna isprava. Ovo veće, u obrazloženju svog rešenja, izričito navodi da pritvor prema osuđenom Dževdetu Ajazu nije ukinut zbog toga što su prestali da postoje razlozi zbog kojih mu je i određen, već zbog toga što ističe zakonom propisano maksimalno trajanja pritvora u ekstradicionom postupku koji još uvek nije okončan. Zbog toga je bilo neophodno da se osuđeni Dževdet Ajaz pusti iz pritvora, ali i da se njegovo dalje obezbeđenje prisustva vrši blažom merom – zabranom napuštanja boravišta.
Kako je krivično vanpretresno veće Višeg suda u Šapcu donelo rešenje o ukidanju pritvora protiv lica čije se izručenje traži i naložilo njegovo puštanje na slobodu bez odlaganja, Dževdet Ajaz se morao naći na slobodi, a bez pasoša, s tim što nije smeo da napušta teritoriju Banje Koviljače. Međutim, istog dana kada je doneto rešenje o ukidanju pritvora, umesto da bez odlaganja bude pušten na slobodu, pripadnici MUP-a PU Šabac su ga, u kasnim večernjim časovima, preuzeli od pripadnika Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u KPZ Šabac i sproveli u Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli.

Osnov lišenja slobode ostaje nepoznanica sve dok advokatu Dževdeta Ajaza, u Prihvatilištu za strance u Padinskoj skeli, nije predočen dopis v. f. predsednika Višeg suda u Šapcu od 30.11.2017. godine. Ovim dopisom, on je obavestio Prihvatilište za strance da se vodi postupak za izručenje ovog lica Republici Turskoj i da je doneto rešenje kojim mu se ukida pritvor i određuje mera zabrane napuštanja boravišta na teritoriji Banje Koviljače, „s tim da je planirano da imenovani bude smešten u centar za azil u Banji Koviljači, do okončanja ekstradicionog postupka“. Međutim, u dopisu se dalje navodi da „[k]ako se u konkretnom slučaju radi o licu koje je turski državljanin, a pri tom kurdske nacionalnosti, a koje je osuđeno na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina, i to zbog krivičnog dela koje je izvršeno od strane organizovane kriminalne grupe, sa ciljem svrgavanja najviših organa Republike Turske i uspostavljanja samostalne Kurdske države, to je NUŽNO da istog primite na smeštaj u vašu ustanovu, obzirom da Centar za azil u Banji Koviljači nije imao kapacitet za smeštaj imenovanog“.
Dakle, krivično vanpretresno veće Višeg suda u Šapcu je, svojim rešenjem, ukinulo pritvor Dževdetu Ajazu i odredilo mu meru zabrane napuštanja boravišta. Međutim, v. f. predsednika ovog suda, koji je istovremeno i predsedavajući veća koje je donelo rešenje o ukidanju pritvora, istog dana kada je pritvor ukinut, upućuje dopis MUP-u i nalaže njegovo smeštanje u Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli. U izreci rešenja o određivanju mere zabrane napuštanja boravišta je određeno da osuđeni ne sme napustiti teritoriju Banje Koviljače, pa je ono bilo potpuno nesprovodivo u Padinskoj Skeli, kako je to naloženo ovim dopisom.

Viši sud u Šapcu je, očigledno u stisci s vremenom, odlučio da način izvršenja mere koja je određena rešenjem menja običnim dopisom, dajući mu jednaku pravnu snagu kao rešenju. Umesto da se rešenje krivičnog vanpretresnog veća menja dopisom, izlaz iz ovog pravnog galimatijasa se mogao pronaći u donošenju posebnog rešenja o dozvoljenosti izvršenja, a u skladu sa odredbom iz čl. 278 Zakona o krivičnom postupku.

Naime, nema sumnje da pritvor protiv osuđenog Dževdeta Ajaza nije mogao biti produžen i da je sud smatrao da nisu prestali razlozi za njegovo određivanje. Kako nije postojala mogućnost smeštanja ovog lica u Centar za azil u Banju Koviljači, a Viši sud u Šapcu je smatrao da je za nesmetano vođenje ekstradicionog postupka neophodno da mu se obezbedi smeštaj, mera zabrane napuštanja boravišta na teritoriji Banje Koviljače je eventualno mogla biti zamenjena merom zabrane napuštanja boravišta na teritoriji Padinske Skele i njegovim smeštanjem u Prihvatilište za strance. Međutim, ovo nikako nije moglo biti učinjeno dopisom v. f. predsednika suda odnosno predsednika krivičnog vanpretresnog veća. Donošenje posebnog rešenja je bilo neophodno ne samo zato što je mera iz prvobitnog rešenja bila nesprovodiva u Padinskoj Skeli, već i zato što je, za razliku od Centra za azil u Banji Koviljači, Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli ustanova zatvorenog tipa. A protiv posebnog rešenja o dozvoljenosti izvršenja bi postojala mogućnost izjavljivanja žalbe, pa bi o zakonitosti smeštanja Dževdeta Ajaza u Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli odlučivao neposredno viši sud u zakonom propisanom postupku. Kako to nije učinjeno, v. f. predsednika suda i predsednik krivičnog vanpretresnog veća, najpre potpisuje rešenje o ukidanju pritvora, nalaže puštanje na slobodu i zabranjuje napuštanje boravišta na teritoriji Banje Koviljače, a zatim, bez ikakvog pravnog osnova, dopisom nalaže lišenje slobode i smeštanje istog lica u Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli. Apsurd bi bio veći jedino da je mera zabrane napuštanja boravišta na teritoriji Banje Koviljače kasnije zamenjena pritvorom jer se Dževdet Ajaz oglušio o ovu meru i obreo u Padinskoj Skeli.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije je moralo znati da dopis nije i ne može biti osnov za lišenje slobode, tim pre što je uz dopis dostavljena i kopija rešenja o ukidanju pritvora, s nalogom da se isto lice bez odlaganja pusti na slobodu. Međutim, čini se da se MUP samo rukovodio latinskom izrekom iura novit curia, dok je Viši sud u Šapcu u dopisu, umesto u donošenju posebnog rešenja o dozvoljenosti izvršenja, video rešenje komplikovane situacije u kojoj se našao.

Na sednici veća Apelacionog suda u Novom Sadu, održanoj 14.12.2017. godine, odbrana okrivljenog je predočila sudu i prisutnom zameniku apelacionog javnog tužioca da je Dževdet Ajaz protivpravno lišen slobode i smešten u Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli. Odbrana je, takođe, istakla da je svesna činjenice da Apelacioni sud u Novom Sadu nije nadležan za rešavanje ovog pitanja, ali i da je reč o prvom sudu pred koji je ovo lice izvedeno nakon njegovog smeštanja u Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli. Ni Apelacioni sud u Novom Sadu ni zamenik apelacionog tužioca, koji je prisustvovao sednici veća, nisi preduzeli niti jednu meru kako bi Dževdetu Ajazu bilo omogućeno da napusti ovo prihvatilište.
Uvođenje specijalizovanih sudija koje bi se isključivo starale o pravima lica lišenih slobode, a na prvom mestu odlučivale o osnovanosti njihovog lišenja slobode, bez obzira na to da li je reč o pritvorenicima, licima kojima je određena mera obaveznog lečenja u zatvorenoj ustanovi ili bilo kojim drugim licima koja su, protiv njihove volje, smeštena u ustanove zatvorenog tipa, po ugledu na francuske sudije za slobode i pritvor je jedno od mogućih rešenja kako bi se izbegle slične situacije u budućnosti.

 

2) EKSTRADICIONI POSTUPAK – ZA KOJE KRIVIČNO DELO JE DžEVDET AJAZ OSUĐEN?

Maratonski ekstradicioni postupak Dževdeta Ajaza trajao je duže od godinu dana. Apelacioni sud u Novom Sadu je, rešenjem od 15.11.2017. godine, po drugi put, ukinuo rešenje Višeg suda u Šapcu kojim je utvrđeno da su ispunjenje pretpostavke za njegovo izručenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

Neadekvatnost prevoda dostavljene dokumentacije sa turskog na srpski jezik, bio je jedan od ključnih razloga za ukidanje prvostepenog rešenja. Apelacioni sud u Novom Sadu nije prihvatio stanovište “da je reč o tehničkim greškama koja su očigledna posledica neadekvatnog prevoda od strane lica koja sasvim izvesno ne poseduju odgovarajuća znanja iz oblasti terminologije krivičnog prava i da svakako ne predstavljaju prepreku za zauzimanje pravilnog stava o ispunjenosti pretpostavke za izručenje osuđenog”. Po oceni ovog suda reč je o greškama koje su takve prirode da “osnovano dovode u pitanje razumevanje sadržine prevedenog teksta” i, u konkretnom slučaju, “nije od važnosti zašto je prevod neadekvatan, nego je bitno da se ukoliko je prevod nerazumljiv obezbedi adekvatan prevod dokumentacije da bi se donela zakonita i pravilna odluka”. Apelacioni sud u Novom Sadu je, u obrazloženju svog rešenja, naveo i da “prvostepeni sud nije na potpun i celovit način utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na to o kom se konkretno krivičnom delu radi”. Samim tim nije moguće utvrditi da li krivično delo povodom kojeg se zahteva pružanje međunarodne pravne pomoći predstavlja krivično delo po zakonu Republike Srbije, a što je, u skladu sa odredbom iz čl. 7 st. 1 tač. 1 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, pretpostavka za njeno pružanje. Takođe, Krivični zakonik Republike Turske, čiji prevod je dostavljen kao deo prateće dokumentacije, je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog dela za čije izdržavanje kazne se izručenje osuđenog traži. Samim tim, Apelacioni sud u Novom Sadu, osnovano ističe da nije jasno koji Krivični zakonik je uopšte primenjen u konkretnom slučaju.

Postupajući po primedbama iz rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu, krivično vanpretresno veće Višeg suda u Šapcu je 1.12.2017. godine održalo novu sednicu na kojoj je, po treći put, donelo rešenje kojim se utvrđuje da su ispunjene pretpostavke za izručenje Dževdeta Ajaza Republici Turskoj.

Međutim, u ponovnom postupku, Viši sud u Šapcu nije postupio po nalogu drugostepenog suda da obezbedi adekvatan prevod dokumentacije sa turskog na srpski jezik i donosi gotovo istovetno rešenje o ispunjenosti zakonskih pretpostavki za izručenje onome koje je već dva puta ukidano. Ovaj sud ostaje dosledan u stavu da su kontradiktornosti koje postoje između navoda sadržanih u molbi za izručenje i podataka dostavljenih u pratećoj dokumentaciji tehničke greške koje „ne predstavljaju prepreku za zauzimanje pravilnog stava o ispunjenosti pretpostavke za izručenje osuđenog Dževdeta Ajaza”. U obrazloženju rešenja se takođe navodi “da okolnost da se u prevodu teksta podnete molbe, navodi da je pravnosnažnom presudom Krivičnog suda za teška krivična dela u Dijarbakiru br. 2012/646 od 27.11.2012. godine imenovani osuđen zbog krivičnog dela pružanje smeštaja izvršiocima krivičnih dela na organizovani način KZ Republike Turske 5237, čl. 314/1, a u naknadno dostavljenom prevodu strane presude, da je imenovani osuđen zbog krivičnog dela naoružana organizacija iz čl. 168/1 Krivičnog zakona Republike Turske br. 765 i KZ Republike Turske broj 5237, čl. 314/1, u konkretnom slučaju ne predstavlja prepreku za pravilnu analizu činjenica i okolnosti koje su od značaja za zaključak o tome da li su ispunjene pretpostavke za izručenje osuđenog ili ne.”

Viši sud u Šapcu kao da je zaboravio latinsku maksimu in dubio pro reo. Uvek kada postoji sumnja u pogledu neke činjenice, treba je tumačiti u korist okrivljenog, odnosno osuđenog lica, zbog čega je ovakav stav suda neprihvatljiv. Viši sud u Šapcu je olako prešao preko činjenice da postoji nesklad između krivičnog dela koje se navodi u molbi za izručenje i krivičnog dela koje se navodi u presudi. I pored ukazivanja kako Apelacionog suda u Novom Sadu, kao drugostepenog, tako i branioca osuđenog, ovaj sud je ostao pri stavu da je ovo neslaganje u prevodu činjenica koja nije od uticaja na to da su ispunjene pretpostavke za izručenje.

Nezadovoljna rešenjem Višeg suda u Šapcu od 1.12.2017. godine, odbrana osuđenog je izjavila žalbu. U žalbi je, između ostalog, istakla da Viši sud u Šapcu u ponovnom postupku nije postupio po nalogu drugostepenog suda, koji se tiče nesaglasnosti prevoda sa turskog na srpski jezik. Apelacioni javni tužilac u Novom Sadu je, takođe, istakao da prvostepeni sud nije postupio po ovom nalogu drugostepenog suda, a zbog čega je predložio da se prvostepeno rešenje ukine i da se predmet ponovo vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Predlog apelacionog javnog tužioca da se ukine rešenje kojim je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za izručenje, bio jedan od jasnih signala da je u prvostepenom postupku došlo do ozbiljnih propusta.
Međutim, Apelacioni sud u Novom Sadu je, svojim rešenjem od 14.12.2017. godine, žalbu branioca Dževdeta Ajaza odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rešenje. Ovaj sud nije mario što prvostepeni sud nije postupio po njegovim nalozima. Prvostepeno rešenje je, ovaj put, potvrđeno iako je gotovo identično onom koje je već dva puta ukidano. U svom šturom obrazloženju, Apelacioni sud u Novom Sadu se ni ne bavi žalbenim navodima branioca koji se tiču nesaglasnosti prevoda sa turskog na srpski jezik. Iako prvostepeno rešenje nije pretrpelo gotovo nikakve izmene u odnosu na ono koje je već dva puta ukidano, po mišljenju Apelacionog suda u Novom Sadu, prvostepeni sud je, ovaj put, u potpunosti “proverio činjenični opis kao i pravnosnažnu presudu Republike Turske, a koja je navedena u izreci prvostepenog rešenja, a o čemu je […] u potpunosti dao jasne razloge.“

Za Apelacioni sud u Novom Sadu je „[n]esumnjivo da je sada prvostepeni sud u potpunosti postupio shodno uputstvima iz drugostepenih odluka“, a donošenjem rešenja o odbijanju žalbe, Dževdeta Ajaza je doveo na korak do izručenja Republici Turskoj zbog izdržavanja petnaestogodišnje kazne zatvora, a da pred srpskim sudom nikada nije tačno utvrđeno za koje krivično delo je on uopšte osuđen. Samim tim, nije se ni moglo utvrditi da li je krivično delo povodom kojeg se zahteva izručenje krivično delo i po zakonu Republike Srbije, o čemu odlučuje sud, niti da se zahtev za izručenje ne odnosi na političko krivično delo ili delo povezano sa političkim krivičnim delom, o čemu odlučuje odnosno daje mišljenje ministar pravde, a što su pretpostavke za pružanje međunarodne pravne pomoći propisane članom 7 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.

 

3) POSTUPAK DOBIJANjA AZILA U SRBIJI – FORMA PRE SUŠTINE

Dževdet Ajaz koji je u Turskoj osuđen na petnaest godina zatvora, kao član zabranjene Revolucionarne partije Kurdistana, zatražio je azil u Republici Srbiji krajem 2016. godine. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je, u svojoj odluci od 22.6.2006. godine, utvrdio da mu je, u postupku koji okončan ovom osuđujućom presudom za čije izdržavanje kazne se njegovo izručenje zahtevalo, povređeno pravo na slobodu i sigurnost jer je proveo devet dana u pritvoru bez odluke, odnosno kontrole suda i bez mogućnosti da uloži pravna sredstva kojima bi osporio osnovanost pritvora odnosno dužinu njegovog trajanja.

Kancelarija za azil je 22.9.2017. godine donela rešenje o odbacivanju zahteva za azil Dževdeta Ajaza na osnovu odredbe iz čl. 33 st. 1 tač. 6 tada važećeg Zakona o azilu, kojom je bilo propisano da će se zahtev za azil odbaciti, bez ispitivanja da li lice koje traži azil ispunjava uslove za priznavanje azila, „ako se utvrdi da je lice koje traži azil u Srbiju došlo iz sigurne treće države osim ako dokaže da za njega nije sigurna“.

U obrazloženju rešenja Kancelarije za azil navodi se da je Dževdet Ajaz u Srbiju došao iz Crne Gore u kojoj nije zatražio azil, niti je istakao nameru da ga tamo zatraži. Komisija se u nastavku obrazloženja bavi pravnim sistemom Crne Gore i citira članove crnogorskog ustava koji se tiču azila, kao i pojedine izveštaje međunarodnih organizacija u vezi sa sistemom azila u Crnoj Gori. Detaljno je opisan i postupak usvajanja Zakona o azilu, koji će biti usklađen sa međunarodnim standardima i međunarodnim humanitarnim pravom, čime je Komisija potkrepila navode o Crnoj Gori kao sigurnoj trećoj državi.

Kancelarija za azil se nije pozvala na odredbu iz čl. 57 st. 1 Zakona o azilu, kojom je bilo propisano da je stranac čiji je zahtev za azil odbijen ili odbačen ili je odlučeno da se postupak obustavi, a koji ne boravi po drugom osnovu u zemlji, dužan da napusti Srbiju u roku koji je određen tom odlukom, jer se podnosilac zahteva nalazi u ekstradicionom pritvoru i njegovo napuštanje teritorije Republike Srbije zavisi od donošenja odluke drugog državnog organa.
Žalba zastupnika Dževdeta Ajaza na rešenje Kancelarije za azil kojim je odbačen njegov zahtev za azil odbijena je kao neosnovana rešenjem Komisije za azil od 22.11.2017. godine. U obrazloženju, Komisija za azil navodi da su ispunjeni uslovi za odbacivanje zahteva za azil iz čl. 33 st. 1 tač. 6 tada važećeg Zakona o azilu.

Navode da je za Dževdeta Ajaza Crna Gora sigurna država, Komisija za azil potkrepljuje rečima da „tražilac azila nije imao nikakvih problema za vreme boravka u Crnoj Gori i da u toku sprovedenog postupka nije izneo nijednu tvrdnju kojom bi dokazao da Crna Gora za njega nije sigurna treća zemlja“, a što svedoči o odsustvu stvarne namere ovog lica da reguliše svoj status.
Navodi iz žalbe da prvostepeni organ nije učinio verovatnim garanciju prihvata, odnosno da će Crna Gora prihvatiti nazad na svoju teritoriju tražioca azila, kao i da će mu omogućiti pristup postupku azila, po mišljenju Komisije za azil, nisu od uticaja na odbacivanje zahteva za azil, „budući da navedena obaveza za prvostepeni organ nije propisana Zakonom o azilu“.
Ovaj propust zakonodavca omogućio je nadležnim organima Republike Srbije da se više bave sistemom azila u susednoj državi, nego razlozima zbog kojih je Dževdet Ajaz zatražio da mu se prizna status izbeglice. Naime, Zakon o azilu („Službeni Glasnik“ br. 109/2007 od 28.11.2007) koji je važio u trenutku odlučivanja o njegovom zahtevu, uveo je u srpsko zakonodavstvo koncept sigurne treće države i propisivao je da će se zahtev za azil stranca koji je u Srbiju došao iz sigurne treće države odbaciti bez ispitivanja da li lice koje traži azil ispunjava uslove za njegovo priznavanje.

Sigurna treća država je ovim zakonom bila definisana kao „država sa liste koju utvrđuje Vlada, koja se pridržava međunarodnih načela o zaštiti izbeglica sadržanih u Konvenciji o statusu izbeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbeglica iz 1967. godine […] u kojoj je tražilac azila boravio ili kroz koju je prolazio, neposredno pre dolaska na teritoriju Republike Srbije i u kojoj je imao mogućnost podnošenja zahteva za azil, u kojoj ne bi bio izložen progonu, mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili vraćanju u državu u kojoj bi njegov život, bezbednost ili sloboda bili ugroženi“.

Ovaj koncept je bio najčešće korišćen osnov za odbacivanje zahteva za azil. Ukoliko je stranac u Republiku Srbiju došao iz neke od država koje se smatraju sigurnim, njegov zahtev za azil bi gotovo automatski bio odbačen, bez ulaženja u njegovu osnovanost. Da bi se odbacio zahtev za azil, nadležni organi Republike Srbije nisu u svakom pojedinačnom slučaju utvrđivali da li je država iz koje je stranac došao zaista sigurna za njega, niti su bili u obavezi da od te države pribave garancije da će prihvatiti da razmatra osnovanost njegovog zahteva. Samim tim, zahtev za azil bi bio odbačen, a strancu naloženo da napusti teritoriju Republike Srbije, bez ikakvih garancija da će se o osnovanosti njegovog zahteva odlučivati u nekoj od država kroz koje je prošao na putu do Srbije. Nepostojanje obaveze Republike Srbije da državu iz koje je stranac došao obavesti o postojanju zahteva za azil, i u slučaju da ta država odbije da ga prihvati, sama odluči o osnovanosti njegovog zahteva, bila je ozbiljna prepreka za ostvarivanje prava na azil, koje je garantovano ne samo međunarodnim konvencijama, već i Ustavom Republike Srbije.
Ovom pravnom prazninom i neusklađenošću Zakona o azilu sa međunarodnim standardima ljudskih i manjinskih prava, Dževdetu Ajazu je uskraćeno pravo da se o njegovom zahtevu za azil meritorno odlučuje. Da su Kancelarija, odnosno Komisija za azil ušle u razmatranje osnovanosti njegovog zahteva za azil ne bi mogla da im promakne odluka Evropskog suda za ljudska prava doneta u njegovom slučaju, kao ni drugi elementi na osnovu kojih bi mu mogao biti priznat status izbeglice.
Navedeni propust zakonodavca delimično je ispravljen u novom Zakonu o azilu i privremenoj zaštiti („Službeni glasnik RS“, br. 24 od 26.3.2018), koji je donet tri meseca pošto je Dževdet Ajaz bio izručen Turskoj.

Novim zakonom je detaljno razrađen koncept sigurne treće države i propisano je da će tražiocu čiji je zahtev za azil odbačen zbog toga što je u Srbiju došao iz zemlje koja je za njega sigurna, Kancelarija za azil izdati potvrdu kojom se nadležni državni organi sigurne treće države obaveštavaju da se u Republici Srbiji nije razmatrala osnovanost njegovog zahteva. U slučaju da ova država odbije da prihvati tražioca azila, o osnovanosti njegovog zahteva za azil odlučiće se u Republici Srbiji. Ovakvim zakonskim rešenjem, preuzetim iz evropskog zakonodavstva, izbegava se situacija da zahtev za azil u Srbiji bude odbačen i da se o njegovoj osnovanosti ni u jednoj državi meritorno ne odlučuje, čime se efektivno uskraćuje zaštita tražiocima azila, a što se desilo u slučaju Dževdeta Ajaza.
Novi zakon, međutim, ne pruža odgovor na pitanje šta se dešava u slučaju ćutanja treće države, budući da ne propisuje rok u kome je ona dužna da se izjasni o tome da li će prihvatiti tražioca azila, a čijim istekom bi Republika Srbija morala da preuzme na sebe odlučivanje o zahtevu za azil. U zakonodavstvima država Evropske unije, ovaj rok iznosi dva meseca. Ukoliko država iz koje je tražilac azila došao ne dostavi nikakav odgovor ili odbije njegov prihvat, država u kojoj on boravi dužna je da sama odlučuje o njegovom zahtevu za azil, čime se izbegava slučaj da se stranac nađe u situaciji da se o osnovanosti njegovog zahteva za azil ne odlučuje ni u jednoj državi.

 

4) POSLEDNjI ČIN – IZRUČENjE

Na sednici veća Apelacionog suda u Novom Sadu održanoj 14.12.2017. godine, odbrana Dževdeta Ajaza obavestila je sud da je, u periodu između podnošenja žalbe i održavanja sednice veća, Komitet UN za borbu protiv torture zahtevao od Republike Srbije da se uzdrži od izručenja ovog lica Turskoj do okončanja postupka po njegovoj predstavci. Original pisma Kancelarije visokog komesara za ljudska prava u Ženevi, koje sadrži odluku o ovoj privremenoj meri, dostavljen je odbrani Dževdeta Ajaza i, sa overenim prevodom, na sednici veća, predat sudu. Apelacioni sud u Novom Sadu ovu odluku združuje spisima predmeta. Međutim, on je, u obrazloženju svog rešenja, pogrešno kvalifikuje kao „preporuku“ upućenu Republici Srbiji i zaključuje da „zahtev za izdavanje privremene mere može biti razmatran nakon prijema zapažanja države potpisnice (Republika Srbija)“. Ovakvo tumačenje Apelacionog suda u Novom Sadu je neodrživo jer iz teksta pisma Kancelarije visokog komesara za ljudska prava u Ženevi jasno proizlazi da je „Komitet, preko svog predsedavajućeg, odlučio da zahteva od države članice da se uzdrži od vraćanja gospodina Ajaza u Tursku” do okončanja postupka po njegovoj predstavci. A “[n]eophodnost održavanja na snazi zahteva za određivanje privremenih mera može biti ponovo razmatrana po prispeću izjašnjenja države-članice”. Dakle, Komitet UN za borbu protiv torture je od Srbije zahtevao da se uzdrži od izručenja Dževdeta Ajaza Turskoj, a već doneta odluka po zahtevu za određivanje privremene mere je mogla biti preispitana nakon dostavljanja izjašnjenja Republike Srbije.

Međutim, ni činjenica da prvostepeni sud nije na nesumnjiv način utvrdio za koje krivično delo je lice čije se izručenje traži osuđeno ni privremena mera Komiteta UN za borbu protiv torture nisu sprečili Apelacioni sud u Novom Sadu da 14.12.2017, po održavanju sednice veća, potvrdi prvostepeno rešenje kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje. Narednog dana je ovo rešenje dostavljeno Višem sudu u Šapcu, a istog dana kada je odluka drugostepenog suda prispela u prvostepeni sud, ministarka pravde, Nela Kuburović, potpisala je rešenje kojim se dozvoljava izručenje.

Iz Ministarstva pravde je posebno istaknuto da su „preporuku“ Komiteta UN za borbu protiv torture, kojom se od Srbije zahteva da se uzdrži od izručenja Dževdeta Ajaza Turskoj, primili tek 18.12.2017. godine, u trenutku kada je rešenje kojim se dozvoljava izručenje već bilo potpisano. Međutim, sve i da su tačni navodi o datumu prispeća ove odluke, ona ministarki pravde nije mogla biti nepoznata u trenutku donošenja rešenja kojim se dozvoljava izručenje jer je sadržana u spisima predmeta u koje je ona morala imati uvid. A čak i da odluka Komiteta UN za borbu protiv torture nije bila poznata ministarki pravde u trenutku donošenja ovog rešenja, ona je svojom izjavom da ne postoji mogućnost da se jednom doneto rešenje kojim se dozvoljava izručenje ukine, odnosno preinači, a zbog nemogućnosti da se protiv njega izjave pravna sredstva, svesno, ili zbog nepoznavanja propisa, obmanula javnost. Naime, odredbom iz čl. 184 st. 1 Zakona o opštem upravnom postupku propisano je da „[d]rugostepeni organ ili nadžorni organ rešenjem može na zahtev stranke ili po službenoj dužnosti u celini ili delimično ukinuti rešenje […] ako je ono postalo izvršno, a ukidanje je potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu bezbednost, javni mir i javni poredak ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, ako svrha ukidanja ne može uspešno da se otkloni drugim sredstvima kojima se manje dira u stečena prava“. Odredbom iz stava dva istog člana zakona je propisano da će, ukoliko ne postoji drugostepeni organ ili nadžorni organ, prvostepeni organ ukinuti rešenje u celini ili delimično, na zahtev stranke ili po službenoj dužnosti. Samim tim, ukoliko je ministarka pravde tek pošto joj je dostavljena odluka Komiteta UN za borbu protiv torture saznala da Dževdetu Ajazu preti opasnost od mučenja u Republici Turskoj, mogla je u celini da ukine rešenje koje je već donela, i to po službenoj dužnosti, a kako bi otklonila tešku i neposrednu opasnost po život i zdravlje lica čije je izručenje prethodno odobrila.

Konačno, izručenje Dževdeta Ajaza je sprovedeno 25.12.2017. godine, na katolički Božić, koji je uz 1. januar jedan od dva dana u godini kada Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ne radi i ne izdaje privremene mere.

Zaključak

Postupak za izručenje osuđenog Dževdeta Ajaza Republici Turskoj verovatno je jedan od ekstradicionih postupaka koji je najduže trajao u novijoj istoriji srpskog pravosuđa. Apelacioni sud u Novom Sadu je više puta ukidao rešenje Višeg suda u Šapcu da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje i predmet vraćao na ponovno odlučivanje. O propustima u postupku pred prvostepenim sudom dovoljno govori činjenica da je čak i apelacioni javni tužilac, u drugostepenom postupku koji će staviti tačku na ovu pravosudnu sagu, predložio ukidanje prvostepenog rešenja. Međutim, Apelacioni sud u Novom Sadu nije usvojio ni žalbu odbrane osuđenog Dževdeta Ajaza ni predlog apelacionog javnog tužioca, već je potvrdio prvostepeno rešenje kojim je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za izručenje, a da pred srpskim sudovima nikada nije definitivno utvrđeno za koje krivično delo se izručenje osuđenog zahteva. Samim tim, o ispunjenosti zakonom propisanih pretpostavki za pružanje međunarodne pravne pomoći se nije ni moglo odlučiti na pravilan i zakonu zasnovan način.

Za razliku od srpskih sudova kojima je trebalo duže od godinu dana da utvrde da su ispunjene pretpostavke za izručenje, ministarka pravde Republike Srbije je pokazala izuzetnu ekspeditivnost u svom radu i rešenje kojim se dozvoljava izručenje je potpisala istog dana kada je potvrđujuća drugostepena odluka prispela u prvostepeni sud. Privremena mera Komiteta UN za borbu protiv torture nije sprečila ni Apelacioni sud u Novom Sadu da potvrdi prvostepeno rešenje o ispunjenosti uslova za izručenje, niti ministarku pravde da potpiše rešenje kojim se dozvoljava izručenje. Konačno, samo izručenje je sprovedeno na katolički Božić, 25.12.2017, kada nije postojala mogućnost za izdavanje privremene mere Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Kako je ekstradicioni postupak trajao duže od godinu dana, što je i maksimalno vreme trajanja ekstradicionog pritvora, Dževdet Ajaz je morao biti pušten na slobodu. Krivično vanpretresno veće Višeg suda u Šapcu je zbog toga i donelo rešenje kojim mu se pritvor zamenjuje merom zabrane napuštanja boravišta na teritoriji Banje Koviljače. V. f. predsednika Višeg suda u Šapcu, koji je istovremeno bio i predsednik krivičnog vanpretresnog veća, je međutim, svojim dopisom, izmenio rešenje veća i naložio njegovo smeštanje u Prihvatilište za strance u Padinskoj Skeli gde je i ostao do izručenja Turskoj.

Dževdet Ajaz je u Republici Srbiji zatražio azil i paralelno sa ekstradicionim postupkom, pred Kancelarijom i kasnije Komisijom za azil je vođen postupak odlučivanja po njegovom zahtevu. Međutim, ovi organi su se prevashodno bavili sistemom azila u Crnoj Gori, kao sigurnoj trećoj državi iz koje je on ušao u Srbiju, dok u razloge osnovanosti njegovog zahteva nisu ni ulazili. Zbog propusta zakonodavca da u tada važećem Zakonu o azilu predvidi obavezu da se od države iz koje je stranac došao zahteva da ga primi i o njegovom zahtevu meritorno odluči, Dževdet Ajaz je, pošto je njegov zahtev za azil odbačen, izručen Turskoj i lišen mogućnosti da mu se prizna status izbeglice u nekoj od država kroz koje je prošao na putu do Srbije.

Sudovi u ekstradicionom postupku, kao i Ministarstvo unutrušnjih poslova u postupku razmatranja osnovanosti zahteva za azil, ali i ministarka pravde, koja je donela rešenje kojim se dozvoljava izručenje, su zatvorili oči pred odlukom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kojom je utvrđeno da su Dževdetu Ajazu povređena prava u postupku koji je rezultirao osuđujućom presudom na petnaestogodišnju kaznu zatvora za čije izdržavanje se izručenje i zahtevalo. Za razliku od državnih organa Republike Srbije koji su olako prešli preko odluke suda u Strazburu, ovaj sud teško da će na isti način ceniti postupanje Republike Srbije i njena osuda, u postupku koji se pred njim sasvim izvesno vodi, je gotovo neizbežna.

Na kraju, zanemarivanje odluke Evropskog suda za ljudska prava i nepoštovanje odluke Komiteta UN za borbu protiv torture, sasvim sigurno ne idu u prilog tezi o zasnovanosti Republike Srbije na vladavini prava, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima, kao što proklamuje prvi član našeg ustava.

 

Napomene:

1. V. rešenje sudije za prethodni postupak Višeg suda u Šapcu Kppr 69/16 od 30.11.2016.
2. V. rešenje Višeg suda u Šapcu Kre. 2/17 od 30.11.2017, str. 3 i 4.
3. Dopis v. f. predsednika Višeg suda u Šapcu I Kre 2/17 od 30.11.2017, str. 1.
4. Ibidem.
5. Le juge des libertés et de la détention (JLD).
6. V. rešenje Apelacionog suda u Novom Sadu Kž Kre 30/17 od 15.11.2017, str. 3.
7. Ibidem.
8. Ibidem.
9. Ibidem str. 4
10. Rešenje Višeg suda u Šapcu 1 Kre. 2/17 od 1.12.2017, str. 4.
11. Ibidem.
12. Rešenje Apelacionog suda u Novom Sadu Kž. kre. 34/17 od 14.12.2017, str. 2 i 3.
13. V. odluku Evropskog suda za ljudska prava Ajaz i drugi protiv Turske od 22.6.2016, predstavka br. 11804/02.
14. V. rešenje Kancelarije za azil br. 26-257/17 od 22.9.2017, str. 7.
15. Rešenje Komisije za azil br. Až-37-1/17 od 22.11.2017, str. 4.
16. Ibidem.
17. Zakon o azilu („Službeni Glasnik“ br. 109/2007 od 28.11.2007), čl. 2 st. 1 tač. 11.
18. V. Zakon o azilu i privremenoj zaštiti („Službeni glasnik RS“, br. 24 od 26.3.2018), čl. 45. st. 4 i 5.
19. Pismo Kancelarije visokog komesara za ljudska prava u Ženevi G/SO 229/31 SRB (2) od 11.12.2017.
20. Rešenje Apelacionog suda u Novom Sadu Kž kre 34/17 od 14.12.2017, str. 3.
21. “… the Committee, acting thorough its Chairperson, has decided to request the State party to refrain from returning Mr. Ayaz to Turkey …”
22. “The necessity for maintaining the request for interim measures may be reviewed following the receipt of the State party s observations; …”
23. V. Kuborović: Ajaz izručen jer nije bilo pravnog leka, http://rs.n1info.com/Vesti/a352135/Kuburovic-Ajaz-izrucen-jer-nije-bilo-pravnog-leka.html 26.12.2017.

 

Autori:

Jasna Mitić, master-pravnica, specijalizovana za prava stranaca i azil
Draško Đurović, master-pravnik, specijalizovan za ustavno i uporedno pravo

U izradi teksta je ravnopravno učestvovala i master-pravnica, specijalizovana za krivično pravo, koja je zbog trenutne klime u društvu i posla koji obavlja odlučila da se ne potpiše kao jedan od njegovih koautora.

+ Trenutno nema komentara

Dodajte vaš


CAPTCHA Image
Reload Image