ZAŠTITA PRAVA LIČNOSTI MALOLETNIH LICA


„Ako dvojica ili više njih jednaka prava imaju, moraju se ista tako upotrebljavati, da jedno pored drugoga i sva skupa u celosti opstati mogu. Ako to nije moguće, onda po količini jedno drugom treba da popušta; ako li i tako ne bi moguće bilo, onda manje većem popustiti mora.“

Srpski građanski zakonik

I

1. Na osnovu Unicefove analize zakonodavstva Republike Srbije iz perspektive prava deteta (2010-2011), u Srbiji su trenutno u preko 80 zakona precizirana prava maloletnika, sa tendencijom kvalitativnog i kvantitativnog povećanja. Ova impresivna brojka ukazuje na to da je zakonodavni okvir za raznovrsnu zaštitu maloletnih lica i više nego zadovoljavajući. Međutim, iako se poštovanje prava maloletnika sprovodi u sudskim i, eventualno, upravnim postupcima, sa aspekta zaštite prava ličnosti maloletnika, stanje „na terenu“, odn. u javnosti, je i više nego zabrinjavajuće.
Naime, iako maloletna lica uživaju posebnu zaštitu zakonom propisanom zabranom prepoznatljivosti maloletnika u informaciji koja je podesna da povredi njegovo pravo ili interes, u poslednje vreme se uočava trend sve grubljeg kršenja pomenute norme. Senzacionalističke on-line vesti, koje u epicentar stavljaju maloletna lica (bilo u svojstvu oštećenih, osumnjičenih ili optuženih), na način da apsolutno svi iz šire zajednice istih mogu sa lakoćom da prepoznaju o kojim licima se tačno radi (navedena puna imena i prezimena roditelja, nazivi osnovnih ili srednjih škola koje ta lica pohađaju, mesto prebivališta i ostali detaljni podaci, uz priložene „zamućene“ fotografije maloletnika i slično), uz sadržaj koji detaljno iznosi lične i porodične prilike maloletnih lica na koje se odnosi informacija, već izvesno vreme preplavljuju naslovne strane.
Opšte je poznato da se iznošenje takvih informacija u širu (on-line) javnost može tretirati kao napad na lična dobra maloletnika, kao što su ugled i čast, i koji napad može da prouzrokuje nematerijalnu štetu koja se ispoljava u poremećaju psihičke ravnoteže ličnosti maloletnika i normalnog duševnog stanja, zbog čega maloletnik može da trpi duševne bolove jakog intenziteta. Maloletnik, čije se određene radnje ili trpljenja u on-line medijima objave, pa zatim u velikom broju „šeruju“ odn. on-line distribuiraju, uz obavezan prateći „vox populi“ u vidu objavljenih komentara građana na vest (a koji komentari su većinom lični (negativni) vrednosni sudovi o ličnostima i ponašanjima subjekata informacije), je prinuđen da podnese i iznese pritisak koji, obično, teško podnose i punoletna, zrela lica.
Ovakvo otvaranje „javne rasprave“ o nekom konkretnom slučaju, često oštećenom maloletniku i njegovoj porodici nanosi više štete nego sam predmetni događaj, s obzirom da „javnost“ nekako uvek zaključi da postoji izvestan stepen provokacije odn. krivice oštećenog i stoga zaslužene kazne. Čitajući takve komentare, oštećeni maloletnik i njegova porodica, osim što iznova preživljavaju stres zbog pretrpelog događaja i nerazumevanja u vezi sa tim, doživljavaju i nezasluženi i ničim izazvani napad navodne „nepristrasne javnosti“.
Takođe, opšte je poznato da učestalo plasiranje senzacionalističkih vesti u vezi sa problematičnim ponašanjem maloletnih lica, može imati kriminogeni karakter kod mladih jer podiže prag tolerancije na neprihvatljive društvene pojave dok, istovremeno, zbog hronične izloženosti neprijatnostima, snižava empatiju i etičke principe.
I na kraju, ali ne i najmanje važno, opšte je poznato da, na taj način, u velikom broju slučajeva dolazi do kršenja načela pretpostavke nevinosti a koje načelo bi trebalo da bude neprikosnoveno, posebno kada su u pitanju maloletna lica.
Predlog bi, u vezi sa iznetim, bio da se, za početak, zabrani mogućnost ostavljanja komentara ispod vesti koje izazivaju uznemirenje javnosti a odnose se na radnje, stanja i trpljenja maloletnih lica.
2. U vezi sa gore navedenim, čini se da se u modernom društvu, u kome u određenim sredinama (kao što je maloletnička populacija) uticaj interneta ima ključnu ulogu u razvoju, emancipaciji i participaciji, primena određenih načela i principa mora iznova razmotriti i, eventualno, revidirati.
Naime, kada su prava ličnosti maloletnika u pitanju ( u koja spadaju pravo na privatnost i porodični mir, pravo na čast i ugled), u slučaju postojanja kolizije sa nekim drugim zajemčenim pravom, ista bi trebalo da budu prava prvog reda koja će ograničiti sva ostala. Dakle, uobičajeni princip pravične ravnoteže ljudskih prava i sloboda, po kojem bi se težilo da se „svako pravo u sukobu ostvari koliko god je moguće“, ne bi trebalo dosledno da se primenjuje kada su prava maloletnika u pitanju.

U tom smislu, pravila o slobodi medija (a koja su ustanovljena u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda), iako su, nesporno, civilizacijska tekovina i od izuzetne važnosti za demokratsko društvo, se moraju i faktički ograničiti u korist prava ličnosti maloletnika, u većoj meri nego što je to sada slučaj.
Načelno posmatrano, rešenje sukoba prava i sloboda medija i drugih prava se postiže „na način propisane obaveznosti: pristanka subjekta informacije, legitimnosti informacije, proporcionalnosti informacije.“ Međutim, kada su u pitanju maloletnici: pristanak maloletnika na objavljivanje informacije ni nije precizno zakonom regulisan (u njegovo ime to, često i bespravno, čine njegovi roditelji ili staratelji) a princip proporcionalnosti se često ne može primeniti jer se ne uočava na koji način iznošenje ličnih i privatnih detalja u vezi sa maloletnim subjektima informacije služi ostvarenju opravdanog interesa koji preteže nad interesom tog konkretnog maloletnog lica. S tim u vezi, jasno je da informacije o događajima i ličnostima o kojima javnost ima opravdani interes da zna, odn. informacije o porastu određenih neželjenih društvenih pojava (a koje jesu pitanja od javnog značaja) se mogu i moraju izneti na način koji ne vređa i ne ugrožava lična dobra maloletnika i njihovih porodica.
Uostalom, odredbom člana 46 Ustava RS je propisano da se sloboda izražavanja može zakonom ograničiti, ako je to neophodno radi zaštite prava i ugleda drugih, čuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda i zaštite javnog zdravlja, morala demokratskog društva i nacionalne bezbednosti Republike Srbije.
Takođe, potrebno je imati u vidu da je informacija podobna za objavljivanje samo ako je prikupljena uz određeni stepen pažnje, primeren okolnostima. Ustavni i zakonodavni okvir, kada su maloletnici i njihova prava u pitanju, jasno nalaže da se svi postupci koji se odnose na maloletna lica sprovode primenom pravila posebnih načela (tajnost podataka i isključenje javnosti), te, stoga, proizilazi zaključak da je pomenuti neophodni stepen pažnje novinara, urednika i ostalih lica koja plasiraju informacije u vezi sa maloletnicima, podignut na viši nivo od uobičajenog novinarskog standarda.
3. Pitanje koje je potrebno posebno razmotriti je nastupanje štete kod maloletnika zbog objavljene informacije, s obzirom na specifičnosti ličnosti maloletnih lica. Imajući u vidu da se čast definiše kao subjektivna kategorija odn. kao mišljenje koje lice ima o sebi u odnosu na društvenu sredinu čije je vrednosti prihvatio, a da se ugled definiše kao objektivna kategorija odn. kao mišljenje koje sredina i javno mnjenje ima o toj konkretnoj ličnosti, do nastupanja sekundarne štete kod maloletnika obično dolazi znatno kasnije, nakon isteka roka za tužbu. Zajednica u kojoj se maloletnici nalaze, a u odnosu na koju formiraju mišljenje o sebi i koja, pak, formira mišljenje o njima, podleže određenim sopstvenim vrednostima koja često odudaraju od vrednosti zajednice odraslih. Tako se dešava da, u akutnoj fazi medijskog eksponiranja, maloletnik i njegova sredina na pogrešan način doživljavaju činjenično stanje (uz određenu dozu uživanja u popularnosti, bez obzira na čemu se ona zasniva) a da tek dosta kasnije, nakon odrastanja i sazrevanja i izlaska iz, eventualne, adolescentske krize, nastupi realno i subjektivno suočavanje sa posledicama kritičnog događaja i objavljivanja informacija u vezi sa istim.
Predlog bi bio da se produže rokovi zastarelosti kod naknade štete u slučajevima kada oštećeni u vreme radnje štetnika nije navršio 21 god. života.
4. Pri sakupljanju i distribuciji od strane medija informacija u vezi sa događajima u kojima su učesnici maloletna lica, veliku ulogu i učešće imaju roditelji i nastavnici. Čini se da su drugopomenuti na bolji način shvatili i realizovali svoju obavezu u zaštiti privatnosti maloletnika jer skoro uvek su roditelji ti koji su plasiranjem u javnost privatnih informacija o sopstvenoj deci, u podrazumevano dobroj nameri, zapravo ugrozili prava te iste sopstvene dece koju žele da zaštite. Iako bi se „krivica“ roditelja mogla blaže ceniti zbog smanjene uračunljivosti izazvane okolnostima kritičnog događaja a posebno imajući u vidu da je osnovni uzrok takve reakcije roditelja zapravo nepoverenje u nadležne organe (što iziskuje zasebnu analizu), određene edukativne mere se ipak preventivno moraju primeniti, radi zaštite prava maloletnika.
S tim u vezi, predlog bi bio da, nakon prijave događaja nadležnim organima, organ postupka roditeljima maloletnika (bilo da je maloletnik u svojstvu oštećenog ili okrivljenog) uputi preporuku sa obavezujućim karakterom u vezi sa njihovim eventualnim izjavama medijima.

 

II

Poseban oprez i primenu najvišeg stepena novinarske etike i standarda zahteva izveštavanje u vezi sa krivičnim delom Obljuba sa detetom iz čl.180 KZ.
S obzirom da ovo delo ima poseban, povišen, stepen društvene opasnosti jer se inkriminacija odnosi na devijantna ponašanja i s obzirom da je pasivni subjekat dete a zaštitni objekat načelno pravo na seksualno opredeljenje (koje se detetu, licu mlađem od 14 god., zbog psihofizičke nezrelosti ne može priznati, pa otuda i inkriminacija), razumljiv je i opravdan interes javnosti u vezi sa tim.
Međutim, iako se iznošenjem informacija o nekom konkretnom slučaju u vezi sa predmetnim delom zapravo ukazuje na neophodnu zaštitu visokih društvenih vrednosti, apsolutno je nesporno da zaštita privatnosti maloletnika, posebno oštećenih, principijelno mora da preteže u odnosu na sve ostalo. Objavljivanje fotografija i podataka oštećenih ispod tabloidnih, sablažnjavajućih, naslova je nedopustivo jer, dugoročno posmatrano, kod određenih maloletnih lica može prouzrokovati veću posledicu i naneti veći stepen duševnog bola od same radnje izvršenja krivičnog dela. Naime, da bi postojalo ovo krivično delo (a ne neko drugo) potrebno je da ne postoji sila ili kvalifikovana pretnja odn. da se obljuba vrši uz „pristanak“ oštećenog lica a koji, u svakom slučaju, nije valjan, odn. pristanak zapravo ni ne postoji. Međutim, samo javno raspravljanje o tome da li je neko konkretno dete, uzrasta od 12 ili 13 god., navodno dobrovoljno stupilo u intimne odnose sa izvršiocem, izaziva kod tog deteta i njegove porodice osećaj sramote i potrebu za pravdanjem, posebno u sredinama gde postoje određene (stroge) običajne moralne norme. Neretko se dešava da dete, nakon takvog eksponiranja, od strane porodice i uže zajednice bude i dodatno sankcionisano odn. kažnjeno, na posredan ili neposredan način.
Osnovno nastojanje svih bi trebalo da bude usmereno ka upravo obrnutom cilju – da se na svaki način zaštiti identitet i dostojanstvo oštećenog deteta, da mu se pomogne da psihofizički prevaziđe događaj a da se načelno pitanje posledica ranog stupanja u seksualne odnose (koje posledice, načelno posmatrano, mogu postojati) ostavi za period kada prođe kolektivni i individualni porodični stres i trauma.
Takođe, u vezi sa izvršiocima predmetnog dela, postoje određene pravne specifičnosti koje, u slučaju da nisu na ispravan način prezentovane, laička javnost može pogrešno da shvati. Naime, izvršilac dela može biti bilo koje lice (dakle, i maloletnik i mlađi punoletnik) a predviđeno je i da se neće kazniti za delo učinilac, ako između njega i deteta ne postoji značajnija razlika u njihovoj duševnoj i telesnoj zrelosti (stav 4). U tom smislu, kada su u pitanju izvršioci koji su mlađi od 21 god. a posebno ako su pripadnici određenih, osetljivih, grupa, među kojima u odnosu na predmetno delo često postoji i pravna zabluda, ne uočava se interes javnosti da uopšte bude obaveštena o postojanju osnovane sumnje da je izvršeno delo, s obzirom da će se tek u nastupajućem postupku veštačiti i utvrđivati da li su se ispunili uslovi za primenu stava 4 čl. 180 KZ.
U slučajevima kada su ti uslovi ispunjeni, a prethodno je došlo do medijske i društvene satanizacije, maloletni izvršilac može da trpi dugoročne posledice, bez obzira što, krivičnopravno posmatrano, njegove radnje nisu ni bile protivpravne.

 
Autor: advokat Nevena First, Beograd

 

Članak je prvi put objavljen na sajtu boljaadvokatura.com dana 14.10.2016. godine

+ Trenutno nema komentara

Dodajte vaš


CAPTCHA Image
Reload Image